Temeljem argumenata koji su prezentirani na debati naših kolega morali smo se odlučiti koja je strana iznijela bolje argumente i situacija isprva nije bila jednostavna. Naša odluka se tek pred sam kraj debate ipak finalizirala te je, po našem mišljenju, za dlaku bila bolja grupa koja se zalagala za optimizaciju profita.
Naime, smatramo da nije bilo jednostavno jer su nam u prvom dijelu debate jasniji bili članovi tima koji se zalagao za maksimizaciju profita govoreći kako je upravo što veći profit osnovni cilj poduzeća koji potom koristi taj profit kako bi poduzeća mogla više izdvajati za društveno odgovorno poslovanje te kako bi mogla nastaviti sa ulaganjem usmjerenim na javna dobra i na čitavu okolinu. Početni argumenti „optimizacijske grupe“ bili su nedorečeni te su bili previše općeniti. Ova grupa je u uvodnom izlaganju kao najvažnije argumente iznijela kako poduzeća u novom okruženju ne gledaju samo na sebe već i na druge stakeholdere, s čime se naravno slažemo, te spominju optimizaciju kao preduvjet za maksimizaciju profita.
No, nakon tih uvodnih izlaganja nije nam bilo previše jasno što obuhvaća maksimizacija profita, a što optimizacija, te smatramo kako to nije bilo najjasnije ni samim timovima koji su trebali na početku debate naglasiti što je jedno, a što drugo. Tim za maksimizaciju profita je u više navrata naglašavao kako je važno postići što veći profit što omogućuje bolji položaj na tržištu te dugoročni opstanak i veću sigurnost dobavljača. Osim toga isticali su kako će se zbog maksimizacije profita, moći izdvojiti više novaca u državnu blagajnu na ime poreza, te da će taj novac država dalje upotrijebiti za ono što je potrebno. Druga grupa pokušala je pobiti njihove argumente naglašavajući kako je optimizacija profita perspektiva za održivo poslovanje za razliku od poduzeća koja se vode maksimizacijom, te da takva poduzeća ne mogu opstati u dugom roku. Naglasili su i kako dugoročni opstanak koji se temelji na optimizaciji djeluje povoljno i na dobavljače, zaposlene i ostale interesne skupine te kako 78% potrošača kaže da će kupovati od poduzeća koje je društveno odgovorno. Također su za „porezni“ argument rekli da je to ionako porezna obaveza, a ne društveno odgovorno poslovanje, te se pitaju da li država zaista izdvaja novce tamo gdje je potrebno. Međutim, niti jedan od tih argumenata nam nije bio dovoljno uvjerljiv. „Optimizacijska grupa“ nas je počela pridobivati kada je spomenula razliku između 2 tipa poduzeća – američkog te europskog/japanskog tipa. Prema istraživanjima američka poduzeća vođena maksimizacijom profita ne posluju dugoročno kao europska koja su vođena održivošću.
Smatramo da su se pred kraj debate članovi tima za maksimizaciju profita previše upetljali u D.O.P., a premalo u naglašavanje zašto bi bilo dobro da se poduzeća oslanjaju na što veći profit, dok je argumenata moglo biti mnogo. Tim koji se vodio optimizacijom profita dao je jedan vrlo dobar argument na kraju kako se i sami investitori vode „Sustainability Indexom“ što znači da im je važna usmjerenost na sve interesne skupine i održivost poduzeća. Osim toga ponudili su vrlo jednostavan i dobar primjer kako često dođe do zagađenja okoliša jer poduzeća ne žele ulagati sredstva kako bi unaprijedila i održavala svoja postrojenja, radi čega često dolazi do kvarova koja mnogo puta imaju negativne posljedice na okoliš.
Za kraj ćemo samo istaknuti jedan zanimljivi citat Adama Smitha kojeg je upotrijebila „maksimizacijska“ grupa: „It is not from the benevolence of the butcher, the brewer, or the baker, that we expect our dinner, but from their regard to their own self-interest. We address ourselves, not to their humanity but to their self-love, and never talk to them of our own neccessities but of their advantages.“ Odnosno, postavlja se pitanje je li uvijek važan motiv djelovanja ako je rezultat zadovoljstvo i beneficija svih dionika procesa
